Dok napetosti između Izraela i Irana dostižu novu tačku ključanja, sve je više spekulacija da bi Sjedinjene Američke Države mogle biti uvučene u još jedan veliki sukob na Bliskom istoku.

Izrael i Iran već danima razmjenjuju raketne i napade dronovima, dok iranski vrhovni lider, ajatolah Ali Hamnei, otvoreno odbacuje američke pozive na deeskalaciju i “kapitulaciju”. U isto vrijeme,  američki predsjednik Donald Tramp, koji se nalazi u centru političke pozornice, nije isključio mogućnost pružanja direktne vojne pomoći Izraelu, uključujući i dostavljanje bombi koje bi mogle uništiti iranska podzemna nuklearna postrojenja.

“Niko ne zna šta ću da uradim”, kratko je poručio Tramp na pitanja novinara o mogućim potezima SAD.

U potrazi za odgovorom na pitanje da li je američka intervencija u Iranu zaista na pomolu i kakve bi posljedice takav potez mogao imati, POLITICO je kontaktirao niz istaknutih analitičara, bivših ambasadora i eksperata za spoljnopolitička pitanja. Njima je postavljen konkretan zadatak – da osmisle mogući scenario razvoja situacije ukoliko SAD zaista odluče da napadnu Iran.

Njihove procjene ukazuju na čitav spektar potencijalnih posledica – od ograničenog sukoba, preko regionalne destabilizacije, do mogućeg širenja rata koji bi mogao uključiti i druge sile poput Rusije i Kine.

Dok svijet s neizvjesnošću prati svaki novi razvoj događaja, jedno je jasno – granica između odvraćanja i otvorenog rata postaje sve tanja.

“Produbiće iransku odlučnost da dođe do nuklearnog oružja”

Rajan Kroker je počasni predsjedavajući za diplomatiju i bezbednost u RAND-u, a tokom karijere bio je američki diplomata koji je šest puta služio kao ambasador SAD – u Avganistanu, Iraku, Pakistanu, Siriji, Kuvajtu i Libanu.

“Ako SAD direktno napadnu Iran, Teheran će imati dva glavna izbora: da se vrati pregovorima, spreman da se odrekne bilo kakvih kapaciteta za obogaćivanje uranijuma, ili da odgovori odmazdom. Odmazda bi mogla da uključuje blokadu Ormuskog moreuza, napade na energetsku infrastrukturu država Arapskog zaliva ili napade na američke vojne i diplomatske ciljeve u regionu – bilo direktno, bilo preko povezanih milicija. Iranska sposobnost da nanese štetu Izraelu postepeno opada, ali Teheran i dalje ima kapacitete za sprovođenje ovakvih operacija.

Odmazda bi dovela do masovnog američkog odgovora. Ipak, malo je verovatno da bi sama vazdušna moć mogla u potpunosti da eliminiše iranske sposobnosti za proizvodnju nuklearnog oružja. Iran već poseduje potrebno znanje, a ni Izrael ni SAD ne mogu “ubiti sve nuklearne naučnike”. Jedini način da se zaustavi iranski nuklearni program jeste proverljiv sporazum kojim bi Teheran pristao da se odrekne obogaćivanja uranijuma.

Možda bi upotreba američke sile mogla da natera Iran da pristane na takva ograničenja. Ali ako ne, taj potez bi samo proširio sukob i dodatno produbio iransku odlučnost da dođe do nuklearnog oružja – po svaku cenu”, kaže Kroker.

“Važno je koji je cilj i kako se to javno predstavi”

Ambasador Denis Ros je istaknuti saradnik Instituta Vašington za politiku Bliskog istoka i bivši specijalni američki izaslanik za Bliski istok. Njegova najnovija knjiga je Statecraft 2.0: What America Needs to Lead in a Multipolar World.

“Znam da se pitanje ‘Šta će se desiti ako SAD bombarduju Iran’ na prvi pogled čini jednostavnim. Ali možda i nije tako jednostavno: važno je koji je cilj napada i kako se on predstavi javnosti. Recimo da Tramp objavi da su SAD odlučile da bombarduju Fordo kako bi se osiguralo da Iran nikada ne dođe u poziciju da razvije nuklearno oružje. Fordo je postrojenje za obogaćivanje uranijuma izgrađeno u planini. Za njegovo uništavanje potreban je razarač planina, a ne obična “bunker-buster” bomba. Pošto Izrael ne posjeduje bombu poput masivne penetrirajuće bombe, niti ima avion koji bi mogao da je nosi, samo SAD mogu uništiti to postrojenje iz vazduha.

Ako Iran zadrži postrojenje Fordo, to bi značilo da zadržava ključni dio svoje nuklearne infrastrukture i time mogućnost da u budućnosti razvije nuklearno oružje. Ako predsjednik saopšti da je napad usmjeren isključivo na iranske kapacitete za razvoj nuklearnog oružja i da SAD neće gađati druge ciljeve, moguće je da se rat ograniči. Međutim, ako SAD odluče da napadnu šire — možda sa ciljem promjene režima — iranski lideri bi mogli da zaključe da nemaju šta da izgube i da im je u interesu da pokažu kako mogu nanijeti visoku cijenu Americi.

U tom slučaju, mogli bi da napadnu naftnu infrastrukturu američkih saveznika u regionu ili čak da blokiraju Ormuski moreuz — što bi dramatično podiglo cijenu nafte, a to je nešto što Trampova administracija sigurno ne želi.

Ako Tramp razmišlja o široj i obimnijoj vojnoj kampanji protiv Irana, on i njegovi saradnici moraće ozbiljno da razmotre sve opcije kojima Iran može nanijeti bol Sjedinjenim Državama — i da pozicioniraju američke snage tako da predvide i spriječe takve scenarije”, objašnjava Ros.

“Mnogo je lakše započeti ratove nego ih okončati”

Jan Bremer je predsjednik i osnivač organizacije Eurasia Group.

“Do sada je iransko rukovodstvo pokazalo značajnu uzdržanost. Fokusirali su se isključivo na uzvraćanje Izraelu (u čemu nisu naročito sposobni), a nisu preduzimali nikakve korake da poremete saobraćaj tankera kroz Ormuski moreuz, napadnu energetsku infrastrukturu u Persijskom zalivu ili izvedu udare na američke vojne ciljeve u regionu.

Da li bi se to moglo promeniti ako se SAD direktno uključe u rat? Ako se sve svede samo na uništavanje postrojenja Fordo, verovatno ne. Na kraju krajeva, SAD i Izrael i dalje imaju sposobnost da izvedu udare za “odsecanje glave” iranskog vođstva i tu mogućnost bi verovatno zadržali kao rezervu. Ali to podrazumeva da iransko rukovodstvo ostaje koordinisano i da ne deluje iz očaja.

A šta ako neki nepredvidivi vojni akteri, iz redova teško pogođene iranske vojske, odluče da preuzmu stvari u svoje ruke? To bi vrlo lako moglo dovesti do eskalacije. Ili ako vrhovni lider osjeti da mu izmiče kontrola nad vojskom? Ili čak ako Izrael, nakon napada na Fordo, zaključi da to nije dovoljno i odluči da krene direktno na iransko rukovodstvo?”, rekao je Bremer.

“Bombardovanje Fordoa neće biti posljednji udarac u ovom sukobu”

Rej Takej je viši saradnik Savjeta za spoljne odnose.

“Tokom protekle nedjelje, Izrael je nanio ozbiljnu štetu iranskom nuklearnom programu. Jedino postrojenje koje je, izgleda, van domašaja izraelskih logističkih kapaciteta jeste Fordo – nuklearni objekat ukopan duboko u planini, u blizini svetog grada Koma. Samo Sjedinjene Američke Države, sa svojim naprednim avionima i specijalizovanim naoružanjem, mogu uništiti to postrojenje. Izazov za Trampa je da izbalansira zabrinutost zbog mogućeg uvlačenja u još jedan rat na Bliskom istoku sa svojom željom da razoruža Iran. Njegova odluka vjerovatno će odrediti tok američko-iranskih odnosa u godinama koje dolaze.

Ako se Amerika uključi u izraelsku vojnu kampanju, to će potvrditi sumnje iranskog svešteničkog vođstva da je Vašington zapravo bio glavni pokretač nedavnih izraelskih poteza. Režim trenutno nije sposoban za odmazdu: vojno rukovodstvo mu je desetkovano, protivvazdušna odbrana oslabljena, a lideri su u bjekstvu. Svaki napad na američke snage ili brodove vjerovatno bi izazvao razornu reakciju u trenutku kada Iran sebi ne može da priušti širenje zone sukoba.

Međutim, kada se prašina slegne, Iran će se vratiti taktikama koje su mu kroz istoriju najviše koristile – terorizmu i asimetričnom ratovanju. Američke ambasade, turisti i vojne baze mogli bi postati mete iranskih saveznika, dok bi Teheran tvrdio da nema nikakve veze sa tim. Bilo koji predsjednik koji svjedoči takvom gubitku života biće prinuđen da reaguje, ili će se suočiti s političkim posljedicama nečinjenja. To bi moglo započeti ciklus napada i kontra-napada.

Ključna stvar koju Trampova administracija mora da shvati jeste da bombardovanje Fordoa neće biti posljednji udarac u ovom sukobu. To ne znači da ne treba napasti, već da treba djelovati s potpuno otvorenim očima”, kaže Takej.

“Postoje snažni razlozi da se napadnu cjelokupno rukovodstvo, sve komunikacione veze u zemlji… kao i iranske rakete i vojne baze”

Robert A. Pejp je profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu i autor knjige Bombing to Win: Air Power and Coercion in War.

“Očekujem da će nuklearno postrojenje u Fordou biti pogođeno odmah, ne samo prvog dana, već u toku prvog sata američkih napada. Vjerovatno će i Natanz biti gađan u isto vrijeme. To su najkritičniji ciljevi. Bez snažnog bombardovanja ovih nuklearnih objekata, cijela vazdušna kampanja SAD ne bi imala mnogo smisla.

Takođe ne bi trebalo da nas iznenadi — iznenađenje. Najvjerovatniji scenario jeste da će biti pogođen znatno širi spektar ciljeva od onih koji su usko povezani sa iranskim nuklearnim programom. SAD znaju da Iran vrlo vjerovatno može brzo uzvratiti napadom na američke vojne baze koje se nalaze na svega nekoliko desetina minuta udaljenosti od iranskih raketa. Da bi se ograničila ta i druga moguća vojna reakcija, postoje snažni podsticaji da se već u početnom udaru gađa kompletno političko i vojno rukovodstvo Irana, sve komunikacione mreže širom zemlje (uključujući i one koje koriste civili), kao i iranske rakete i vojne baze — sve to u jednom udarcu.

Još jedno potencijalno iznenađenje mogla bi biti upotreba komandosa na lokacijama Fordo i Natanz — bilo radi izviđanja nakon napada, bilo radi postavljanja eksploziva kako bi se zapečatile ulazne tačke u podzemne tunele. To bi bila misija visokog rizika, ali čitav ovaj poduhvat to već jeste”, objašnjava Pejp.

“Ne postoji vojno rješenje sukoba između Izraela i Irana”

Robin Rajt je analitičarka za spoljne poslove i autorka više knjiga o Bliskom istoku, uključujući Rock the Casbah: Rage and Rebellion Across the Islamic World.

“U krajnjoj liniji, ne postoji vojno rješenje za sukob između Izraela i Irana. Svaki sukob mora uključivati neku vrstu diplomatije koja će se pozabaviti osnovnim uzrocima tenzija i dovesti do trajnog rješenja koje sprječava nova neprijateljstva. Bez obzira na to da li se SAD vojno uključe ili ne, Vašington je jedina sila koja može posredovati u postizanju dogovora koji bi smirio sukob između Izraela i Irana — dvije zemlje koje već decenijama vode sjenkoviti rat, a sada se sukobljavaju i kroz otvorene raketne napade. Dakle, SAD su već u igri, bilo vojno, bilo diplomatski.

Jedna od zabrinjavajućih opasnosti jeste to što ni SAD ni Izrael nisu jasno predstavili svoje dugoročne ciljeve u vezi sa Iranom — šta žele da postignu kada prestane pucnjava. Tramp je tražio „bezuslovnu kapitulaciju“. Da li to znači potpuno odustajanje Irana od nuklearnog programa i balističkih raketa? Ili govori o nekoj vrsti političke kapitulacije?

Na dan kada je pokrenuo vazdušne napade na Iran, izraelski premijer Benjamin Netanjahu obratio se iranskoj javnosti. Rekao je da je Izrael “oslobodio put” Irancima da se pobune protiv teokratske vlasti u Teheranu. „Promjena režima“ bila je jasno nagoviještena. Navodno su Tramp i Netanjahu razgovarali i o mogućnosti da eliminišu vrhovnog vođu Hamneija, koji je na vlasti od 1989. godine. Tramp je rekao da se tome protivi — za sada — ali je istakao da bi teokratija zaista mogla pasti kao posljedica trenutnog rata.

Nema sumnje da će Iran izaći iz ovog rata znatno oslabljen. Ali Iran je više nego dvostruko veći od Teksasa — za razliku od Gaze, koja je veličine veće Filadelfije. A Izrael je i dalje u ratu u Gazi i nakon 20 mjeseci borbi. Iran je takođe dvostruko veći od Avganistana, u kojem su SAD vodile svoj najduži rat. I tri puta je veći od Iraka, gde su SAD vodile osmogodišnji rat koji je, kao neželjenu posljedicu, doveo do nastanka ISIS-a — ekstremističkog pokreta zbog kojeg su SAD morale ponovo da intervenišu. Tamo su američke trupe još uvijek prisutne. Sve su to svježi presedani — i lekcije — koje Vašington mora uzeti u obzir u satima, danima i nedjeljama koje dolaze”, kaže Rajt.

“Teheran će se na kraju odlučiti za diplomatiju”

Araš Azizi je saradnik časopisa The Atlantic i autor knjige What Iranians Want: Women, Life, Freedom.”Iran će se suočiti s izborom — da li da pokuša da proširi sukob odlučnim napadima na američke ciljeve u regionu, ili da prihvati dogovor kroz pregovore, što bi u Trampovim očima značilo neku vrstu “kapitulacije”.

Teško je predvidjeti, ali vjerujem da će se Teheran, bez obzira na to da li SAD bombarduju Iran ili ne, na kraju ipak odlučiti za put diplomatije i dogovora. To bi bilo u skladu kako sa logikom režima koji želi da se održi na vlasti, tako i sa preovlađujućim raspoloženjem naroda u Iranu. Ipak, moguće je i da će Iran pokušati da izdrži duže, u nadi da će iscrpeti Trampa i Izrael. Mogao bi i da napusti Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i krene ka testiranju nuklearne bombe. To bi bio izuzetno opasan put — naročito ako bi time podstakao Trampa da se još odlučnije vojno angažuje na Bliskom istoku”, objašnjava Azizi.

Banjaluka.net