Crveno-bijeli su predvođeni trenerom Ljupkom Petrovićem nakon 0:0 u regularnom dijelu meča i produžetaka, pobijedili Olimpik iz Marseja na penale 5:3. To je do danas ostao najznačajniji trofej u istoriji Crvene zvezde, koji ju je plasirao u fudbalsku elitu.

Do istorijskog finala, crveno-bijeli su stigli savladavši Grashopers, Glazgov Rendžers, Dinamo Drezden i Bajern iz Minhena. Na osam utakmica kod kuće i u gostima dali su 18 golova.

Još ofanzivnije na putu do finala igrao je Olimpijk iz Marseja, pa su u borbi za trofej svi očekivali ofanzivan fudbal.

Ekipa sa “Marakane” stigla je u Italiju desetak dana ranije. Za ove 32 godine ispričano je mnogo anegdota, a čuvena je ona da je rukovodstvo Zvezde imalo zadatak da sačuva igrače od predsjednika francuskog kluba Bernara Tapija. Kontroverzni biznismen želio je sve da kupi novcem, pa je tako procurila vijest da će nekog od fudbalera Zvezde podmititi sa milion evra, kako bi pustio da Marsej osvoji titulu.

Zbog toga su istaknuti rukovodioci kluba Dragan Džajić i Vladimir Cvetković tražili neko izolovano mjesto, gdje bi ekipa imala potpuni mir. Izbor je pao na mjesto Monopoli. U više navrata Cvetković je pričao o tome.

- Izabrali smo zamak u Monopoliju, kako igrače niko ne bi uznemiravao. Smješteni smo bili u zamku, a oko nas maslinjaci. Bilo je tu terena da mogu i da treniraju, tako da do dan prije utakmice nismo ni išli na stadion “Sveti Nikola”, gdje je finale odigrano. Bilo je nervoze, falilo je igračima vremena da i mogućnost da se vide sa prijateljima, djevojkama, ženama, ali morali smo da ostanemo čvrsti u stavu da nema nikakvih kontakata – pričao je Cvetković svojevremeno.

Igrači nikako nisu bili saglasni sa takvom vrstom karantina, o čemu je kasnije mnogo puta pričao tadašnji fudbaler Dejan Savićević.

- Bilo je neko mjesto blizu Barija, zamak, oko nas je bio maslinjak na tri, četiri kilometara, ničega nije bilo, samo maslinjaci i taj jedan put koji vodi ka zamku. Kako da budemo zadovoljni, prvo niko od nas nije znao jezik. Nema novina, ponijeli smo malo onih nedjeljnih novina, ali to poslije dva dana prelistaš i pročitaš, gase televiziju u ponoć, nema mobilnih, sasvim ti promijene način života. Onda izađeš iz sobe dole ispred recepcije u dvorište tog zamka, sjediš, sjediš, pa ti dosadi i ideš u sobu. Tako da je bila velika nervoza, što je i normalno. Procjena kluba je bila takva. Sa ove tačke gledišta ne bih se složio da je bio ispravan potez – pričao je Savićević.

Na dan utakmice u Bari se slika rijeka ljudi iz bivše Jugoslavije, navijača Crvene zvezde. Pristizali su brodom, automobilima, autobusima, kako bi bili uz svoj voljeni klub u istorijskom trenutku. Za samu utakmicu malo ko ima da kaže riječi hvale. Uglavnom su fudbalski analitičari saglasni da je to jedno od dosadnijih finala u istoriji Kupa Evropskih šampiona, odnosno Lige šampiona. Dva tima željala su po svaku cijenu da dođu do trofeja i nikome nije bilo do umiranja u ljepoti igre. Velika stvar za Zvezdu bila je što u timu Marseja nije bilo fudbalera Dragana Stojkovića Piksija.

Po riječima Savićevića, Piksi je srpskom klubu za kratko vrijeme napravio mnogo problema.

- Čuo sam se sa Piksijem dva, tri puta prije utakmice. Bio je ljut što ga neće biti u startnoj postavi, ali za nas je bilo dobro što ne igra. Ne znam da li ga je njegov trener namjerno izostavio, jer je u Marsej otišao iz Crvene zvezde. Kasnije kad je ušao, vidjelo se koliko je nadahnut da igra i velika je naša sreća što nije igrao od početka – ocijenio je Dejan.

Nakon regularnih 90 minuta, a onda i produžetaka, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Ako pitate bilo kog navijača Zvezde, znaće da vam nabroju da su redom šutirali Robert Prosinečki, Dragiša Binić, Miodrag Belodedić, Siniša Mihajlović i Darko Pančev. Svako od njih je bio precizan. Za Olimpik iz Marseja pogodili su Kazoni, Papen i Mozer.

Jedan od vođa puta navijača bio je čuveni Bora Čorba. U više navrata pričao je o slavlju nakon utakmice.

- Pravi haos je nastao po izlasku sa stadiona “Sveti Nikola”. Pjevali smo po gradu i italijanska policija je bacila neki suzavac da nas rastjera. Bila je noć. Pitao sam ih što to rade, jer taj suzavac je za nas iz Srbije, tada Jugoslavije, bio ništa. Bili smo naviknuti na mnogo žešce stvari – pričao je Bora Đorđević.

O čuvenom finalu svake godine na današnji dan priča se o sjajnoj taktici Ljupka Petrovića. Tadašnji kapiten i čovjek koji je podigao pehar Stevan Dika Stojanović kaže da se sve odigralo baš onako kako je Ljupko nacrtao.

- Sjećam se kada je Ljupko spremio taktiku za finale i rekao kako misli da bi trebalo da igramo da bismo osvojili trofej. Kad nam je objasnio, svi smo bili u čudu. Gledamo se Dejo, Robi, Miha, Pančev, Juga, Bina, Mile, Ilija… Nije nam jasno. Kako ćemo gol da damo? Kaže on: “Nema problema, ne treba ni da ga damo. Produžeci, pa jedanaesterci, Dika odbrani penal i trofej je naš! Mi, prvaci Evrope!” Pazi, tako se sve desilo! Baš onako kako je Ljupko predvidio! Nevjerovatno – prisjetio se Stojanović.

Do današnjeg dana nijedan klub iz Srbije, a ni Jugoslavije nije uspio da ponovi uspijeh Crvene zvezde iz 1991. godine i to je ono što crveno-bijele svrstava u odabrano društvo, odnosno odvaja od svih ostalih sa ovih prostora.