Pjesnika Duška Trifunovića pamtimo kao svojevrsnog rodonačelnika „sarajevske škole“ u pop-rok muzici sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Muziku, koja je obilježila sav njegov život i književnu karijeru Duško je nazivao "moćnim sredstvom za jedinstvo nepismenih", a on sam je bio ličnost koja je opismenila jugoslovenski rokenrol.

Rođen je u Sijekovcu kod Bosanskog Broda 1933. godine. Završio je bravarski zanat i srednju šumarsku školu, te apsolvirao studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u fabrici vagona i na vratima istih pisao prve pjesme. Nakon što je u  fabričkom listu objavio tri pjesme, primjećuje ga novinar Sveto Masleša i vrbuje da bude dopisnik "Oslobođenja" iz Bosanskog Broda.

Na to mu Duško kaže: - Pusti to, vodi me u Sarajevo! - Najzad, po povratku iz vojske, Trifunović odlazi u Sarajevo gdje objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zlatni kuršum za koju dobija Brankovu nagradu. Uslijedile su zatim knjige Babova rđava baština, Jetke pripovetke, Tumač tiranije i mnoge druge. Pored brojnih knjiga poezije, romana i drama, Trifunović je pisao i filmske scenarije za filmove "Ram za sliku moje drage" i "Život je masovna pojava".

Za svoj stvaralački rad je pored pomenute Brankove dobio i sljedeće nagrade: „Šestoaprilsku nagradu“ grada Sarajeva, Saveznu nagradu za brigu o deci, nagradu „Iskre kulture Vojvodine“, Instelovu nagradu, nagradu Zlatni ključić, te nagradu Mikina čaša 2005. godine.

Ipak, Duško Trifunović je pravu slavu stekao kao tekstopisac. Preko 300 njegovih pjesama su komponovali i otpjevali najznačajniji izvođači i bendovi širom Jugoslavije. Najviše pjesama je napisao za “Tešku industriju”, Vajtu, “Bijelo dugme”, Zdravka Čolića, a njegove stihove pjevalo je preko 150 izvođača.

Među najpoznatijim su pjesme: Pristao sam biću sve što hoće, Ima neka tajna veza, Glavo luda, Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj, Zlatna ribica, Ima nešto u tom što me nećeš. Pjesnik je jednom prilikom kazao: - Ne znam ja pisati tekstove na muziku. Samo sam Glavo luda i Život je maskenbal napisao tako. -

Kao izrazito lucidan čovjek Trifunović je bio kadar napisati valjanu pjesmu ili stih na bilo koju temu. Jednom je dobio “tezgu” da za fabriku slatkiša  napiše pjesmu za reklamu o ratluku. Atmosferu pjesme je zamislio ovako: baba i djeda sjede i gledaju televiziju, nemaju zube, a ni novca da ih poprave. Ipak, jedu ratluk govoreći:

Em je meko,

kakva sreća;

em je slatko,

pa podseća...

Samo jednim stihom Trifunović je umio opisati balkanskog “alfa mužjaka”: Naša se ljubav sastoji u tome Da svoju ženu ne damo drugome. (pjesma „Anatema“). Tako je iz piščeve osebujne mašte nastao i tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu – do viđenja u Kalgariju” kojom su zatvorene 14. Zimske olimpijske igre. Na isti način su u saradnji sa Timotijem Džonom Bajfordom nastale desetine pjesama pisanih  za potrebe dječije emisije Nedjeljni zabavnik , kojima se Duško u javnosti etablirao kao dječiji pjesnik.

Ona starija televizijska publika se Duška Trifunovića sjeća još i po emisijama  RTV Sarajevo ''Na ti'' i ''Šta djeca znaju o zavičaju''. Jedna anegdota kaže kako je na pomenutu televiziju došla nova urednica koja je od Duška tražila da koncept svoje emisije prilagodi novim generacijama, jer “čika Duško očito ne zna šta treba današnjoj djeci”.

Duškov odgovor je bio lapidarno jasan: - Djeci treba je.at' mater! - Čuvena je i anegdota iz drugovanja sa sabratom Perom Zubcem. Pri odlasku na pjesničke susrete na Kozari, Zubac je rekao Dušku da će biti u Prijedoru. Tokom programa susreta zove ga Duško. Pero se javi i kaže:  - Izvini, Dule, ja sam u roumingu - U kom roumingu- rekao si da si u Prijedoru. -

Ratni vihor devedesetih promijenio je pjesnikov život iz korijena. Trifunović iz Sarajeva odlazi posljednjim Lastinim autobusom i pronalazi utočište u Novom Sadu. U jednom intervjuu pjesnik o svom životu u Sarajevu  kaže: - Trideset i pet godina sam živio u Sarajevu. Kad sam došao tamo da radim u željezničkoj radionici, gdje sam pravio vagone, Sarajevo je tada imalo 70.000 stanovnika. Uključio sam se u javni život, u život grada, poslije dvije i po godine upisao fakultet, pisao pjesme, postao pjesnik, organizovao kulturni život i bio prisutan u svemu, ali kad sam morao da pobjegnem iz Sarajeva, ono je imalo 570.000 stanovnika i u društvu sam pravio šalu od toga kako je pola miliona ljudi došlo zamnom u Sarajevo da vidi šta ja to radim. -

U Novom Sadu počinje pjesnikov izbjeglički život o čemu iznosi potresno svjedočenje u jednoj televizijskoj emisiji: - Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vreme spavao u vozu. Nisam imao gde drugo. Kao izbeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo raditi po noći, a ne mogu spavati u parku. A, nisam ni neki noćni čovek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. - 

Životni put Duška Trifunovića, okončan je tamo gdje je 1958. godine i zablistao njegov pjesnički talenat: u Sremskim Karlovcima. Prema sopstvenoj želji tu je i sahranjen na Ceretskom groblju, 30. januara 2006. Od Duška se oprostio njegov intimus, pjesnički i životni sabrat - Pero Zubac riječima: - Nije tvoja veličina bila u tvom daru, nego je dar bio dete tvoje veličine. Bićeš zvezda sjajna u kosmičkom jatu, kao što si bio i za života. Ostarismo, a ne pobedismo. Zbogom, mili, stari, druže i doviđenja. -

 Ipak, Duško je pobijedio čak i samog sebe i svoje pjesme a naročito stih “Po meni se ništa neće zvati”, jer njegovo ime nosi ulica u Beogradu i šetalište u Novom Sadu. I zato, ako vam ubuduće jave da je neki pjesnik umro, ne verujte, jer oni to ne umiju.

Piše: Milan Nikolić

bijeljina.org